U izbjegličkom naselju na Balabandi u Beranama upoznali smo Snežanu Savić (57), raseljeno lice iz sela Klokot, opština Vitina, na Kosovu. U rodnom gradu je živjela sa suprugom, radeći kao fizioterapeut u banji do juna 1999. godine, kada je veliki broj Srba i Crnogoraca sa Kosova i Metohije potražio spas u Crnoj Gori. Snežana je tada sama došla u Plav (muža su joj kidnapovali prije izbijanja rata), gdje je boravila neko vrijeme, a onda ju je zadesila nova nesreća, moždani udar. Ostala je nepokretna, i djelimično je izgubila moć govora. Paklene muke su tek tada počele. Bila je godinu dana prikovana za krevet. Pomoći nije bilo niotkuda. Gladovala je po par dana, dok se neko od komšija ne bi smilovao i donio joj tanjir hrane. Onda je upoznala gospođu Ivanku Kojić iz Komesarijata za raseljena lica sa Kosova i Metohije. Nekako je smogla snage i bukvalno se odvukla do Podgorice u potrazi za spasom i Ivankom. Kojićeva nije mogla da vjeruje da je tako bolesna osoba prevalila toliki put.- Dešavalo se de ne jedem ništa po dva-tri dana, jer su mi komšije bile izbjeglice koje nijesu mogle da prehrane ni sopstvene porodice, a kamoli meni da pomognu. Sam Bog me je poslao kod Ivanke Kojić. Ta žena nam je bezrezervno pomagala svima, a za uzvrat od nas ni cigaretu nije htjela da uzme. U svojim molitvama se uvijek molim i za tu divnu ženu, mog spasioca i njenu porodicu - ispričala je Simićeva.
Iz Plava je došla u Berane i nastanila se u drvenoj baraci u izbjegličkom naselju na Balabandi, gdje je upoznala Sonju Krivčević iz humanitarne organizacije “Kolo srpskih sestara”, za koju kaže da je pored Kojićeve i jedne porodice iz Podgorice, koja želi da ostane anonimna, njen najveći prijatelj.
- Ne znam šta bih radila da nije Sonje i jedne petočlane porodice iz Podgorice, koja inače živi privatno, ali uvijek je tu kada mi treba njihova pomoć. Nikada se nijesmo upoznali, ali pomoć redovno stiže. Sonja i žene iz njenog udruženja svakodnevno mi pomažu s obzirom na to da se jedva krećem. Ulje, brašno, makarone stižu svakog mjeseca od njih. Ali meni treba novac, naročito za ljekove, a nemam nikakvih primanja. Dvaput sam operisana od raka, imala sam moždani udar, a neredovno uzimam terapiju. Komšije, Sonja i volonteri mi daju nešto novca i tako kupujem ljekove - rekla je Snežana.
Ona danas živi u zgradi koju je za raseljena lica sagradila njemačka humanitarna organizacija “Help”. Garsonjerom koju je dobila je zadovoljna. Najveći problem koji trenutno ima je što ne može da ostvari nikakva socijalna primanja, odnosno pomoć.
- U Srbiji kažu da smo još uvijek jedna država i da je opština u kojoj trenutno živim dužna da se stara o meni. Po ovima iz Berana ja nijesam građanin Crne Gore i nemam nikakva prava ovdje. Dok se oni dogovore, strah me da više ne budem živa - završila je svoju ispovijest Snežana Simić.
Invalid cijepa drva da bi preživio
U istoj zgradi u kojoj živi Snežana Simić zatekli smo i stariji bračni par iz Peći, Novicu i Radmilu Kandić. Dok su bili na Kosovu radili su u fabrici obuće “Kopeks”, imali kuću i nešto zemlje. Danas te kuće nema, a na njenom mjestu je po Kandićevim riječima, zasađena trava. Mir su sada našli u skromnoj garsonjeri u zgradi izgrađenoj za raseljena lica sa Kosova. Novica je invalid. Ima problema sa desnom nogom još od rođenja i mora da nosi ortopedsku obuću. Dosad je specijalne cipele, koje koštaju oko 80 eura, dobijao od “Karitasa”, ali ubuduće će morati sam da ih kupuje. Preživljavaju uz pomoć oskudne pomoći “Kola srpskih sestara” i “Helpa”. Danica kaže da je stigla čak do Bijelog Polja čisteći ulaze i kuće, ne bi li zaradila još koji prijeko potreban dinar. Uz to mjesečno od fabrike u kojoj su radili dobijaju po 50 eura, za koje moraju da idu do Prijepolja.
- Bog neka čuva Sonju Krivčević. Ona je naš najveći dobrotvor. Svoj spas dugujemo toj ženi. Pored njene pomoći, moja supruga održava higijenu po kućama i ulazima odavde do Bijelog Polja, a ja cijepam drva sa mojih 65 godina i tako sastavljamo kraj s krajem. Ali, ne žalimo se. Još kada bismo imali šporet, jer je ova furuna na kojoj se grijemo neuslovna za spremanje hrane, bilo bi mnogo bolje - kaže Kandić.
U barakama, pored zgrade, u kojima su ranije živjeli, postoje šporeti koje su dobili od UNHCR-a, ali je raseljenim licima zabranjeno da ih ponesu sa sobom kada su se useljavali u novu zgradu.
- Život u barakama je bio mnogo teži. Nijesmo imali svoja kupatila, već jedno zajedničko. Bilo je hladno, za razliku od ovog stana. Drva za ogrijev dobijamo redovno od “Helpa” i to nam puno pomaže. Troškove održavanja zgrade u kojoj sad živimo, struju i vodu, plaćamo sami - ispričao je Novica.
Radmila ima problema sa krvnim pritiskom i migrenom. Često se, kaže, desi da joj je toliko loše, da mora da ide u hitnu pomoć i onda Novica zove taksi, ako ima novca, a ako ne, izađe sa bolesnom ženom u hladnu beransku noć, nadajući se da će neko da se smiluje i stane.
DAN
Iz Plava je došla u Berane i nastanila se u drvenoj baraci u izbjegličkom naselju na Balabandi, gdje je upoznala Sonju Krivčević iz humanitarne organizacije “Kolo srpskih sestara”, za koju kaže da je pored Kojićeve i jedne porodice iz Podgorice, koja želi da ostane anonimna, njen najveći prijatelj.
- Ne znam šta bih radila da nije Sonje i jedne petočlane porodice iz Podgorice, koja inače živi privatno, ali uvijek je tu kada mi treba njihova pomoć. Nikada se nijesmo upoznali, ali pomoć redovno stiže. Sonja i žene iz njenog udruženja svakodnevno mi pomažu s obzirom na to da se jedva krećem. Ulje, brašno, makarone stižu svakog mjeseca od njih. Ali meni treba novac, naročito za ljekove, a nemam nikakvih primanja. Dvaput sam operisana od raka, imala sam moždani udar, a neredovno uzimam terapiju. Komšije, Sonja i volonteri mi daju nešto novca i tako kupujem ljekove - rekla je Snežana.
Ona danas živi u zgradi koju je za raseljena lica sagradila njemačka humanitarna organizacija “Help”. Garsonjerom koju je dobila je zadovoljna. Najveći problem koji trenutno ima je što ne može da ostvari nikakva socijalna primanja, odnosno pomoć.
- U Srbiji kažu da smo još uvijek jedna država i da je opština u kojoj trenutno živim dužna da se stara o meni. Po ovima iz Berana ja nijesam građanin Crne Gore i nemam nikakva prava ovdje. Dok se oni dogovore, strah me da više ne budem živa - završila je svoju ispovijest Snežana Simić.
Invalid cijepa drva da bi preživio
U istoj zgradi u kojoj živi Snežana Simić zatekli smo i stariji bračni par iz Peći, Novicu i Radmilu Kandić. Dok su bili na Kosovu radili su u fabrici obuće “Kopeks”, imali kuću i nešto zemlje. Danas te kuće nema, a na njenom mjestu je po Kandićevim riječima, zasađena trava. Mir su sada našli u skromnoj garsonjeri u zgradi izgrađenoj za raseljena lica sa Kosova. Novica je invalid. Ima problema sa desnom nogom još od rođenja i mora da nosi ortopedsku obuću. Dosad je specijalne cipele, koje koštaju oko 80 eura, dobijao od “Karitasa”, ali ubuduće će morati sam da ih kupuje. Preživljavaju uz pomoć oskudne pomoći “Kola srpskih sestara” i “Helpa”. Danica kaže da je stigla čak do Bijelog Polja čisteći ulaze i kuće, ne bi li zaradila još koji prijeko potreban dinar. Uz to mjesečno od fabrike u kojoj su radili dobijaju po 50 eura, za koje moraju da idu do Prijepolja.
- Bog neka čuva Sonju Krivčević. Ona je naš najveći dobrotvor. Svoj spas dugujemo toj ženi. Pored njene pomoći, moja supruga održava higijenu po kućama i ulazima odavde do Bijelog Polja, a ja cijepam drva sa mojih 65 godina i tako sastavljamo kraj s krajem. Ali, ne žalimo se. Još kada bismo imali šporet, jer je ova furuna na kojoj se grijemo neuslovna za spremanje hrane, bilo bi mnogo bolje - kaže Kandić.
U barakama, pored zgrade, u kojima su ranije živjeli, postoje šporeti koje su dobili od UNHCR-a, ali je raseljenim licima zabranjeno da ih ponesu sa sobom kada su se useljavali u novu zgradu.
- Život u barakama je bio mnogo teži. Nijesmo imali svoja kupatila, već jedno zajedničko. Bilo je hladno, za razliku od ovog stana. Drva za ogrijev dobijamo redovno od “Helpa” i to nam puno pomaže. Troškove održavanja zgrade u kojoj sad živimo, struju i vodu, plaćamo sami - ispričao je Novica.
Radmila ima problema sa krvnim pritiskom i migrenom. Često se, kaže, desi da joj je toliko loše, da mora da ide u hitnu pomoć i onda Novica zove taksi, ako ima novca, a ako ne, izađe sa bolesnom ženom u hladnu beransku noć, nadajući se da će neko da se smiluje i stane.
DAN
1 comment:
Zbilja tuzno.
Post a Comment