Samo hrane za dvanaest usta

Teška raseljenička suza spustila se niz lice četrdesetpetogodišnjeg, izgledom makar deceniju starijeg Branislava Bulatovića. Crnogorca porijeklom, više generacija na Kosovu, u Đakovici. Izrodio je, sa dvije godine mlađom suprugom Draganom, devetoro djece. Petoro u toku raseljeništva, u kućicama na Rudešu, u Beranama. Sada ne može da ih prehrani.
- Nikada nikoga nijesam molio, ali više ne znam šta ću... Posljednje dijete rodilo nam se prije mjesec. Ni pelena čestito nemamo - priča Branislav Bulatović nevoljno i isprekidano.
Hvata dah kao riba bačena na zemlju.
-Sedma godina ovako, od nemila do nedraga. Da mi je bilo kakvog posla. Ne bježimo ni od čega. Da kopamo krompire i beremo voće. Da radimo šta bilo samo da parče hljeba zaradimo. Molili smo da nas makar prebace negdje na jug gdje može sezonski da se radi. Ovdje nema ništa - kaže.
Upravo od novca koji ljeti zarade na Primorju i plantažama oko Podgorice, gledaju da prebrode duge zime na sjeveru.
-Jelena nam je najstarija. Studira psihologiju u Kosovskoj Mitrovici. Makar nju da iškolujemo. Dva sina su poslije osnovne škole stala. Treba ih oblačiti i slati svakog dana site na časove. Ove ostale vidite, jedno drugom do uva - priča Branislav.
U kućici koju su prošle godine dobili, sada imaju dvije sobe. I kupatilo, čak. Komfor u odnosu na dvadesetak kvadrata drvene barake u kojoj su proveli šest godina prije toga.
-U toj drvenoj baraci rodilo nam se četvoro djece. Peto ovdje u novom stanu. Kako je bilo? Vjerujte da ne znam ni sam. Sada je makar kako-tako bolje. Ali, opet, samo hrane treba za dvanaest usta. Briga velika što se nema televozor. Pustim djeci muziku s tranzistora i zabave ne fali - kaže Branislav.
S njima je i njegova majka, osamdesetdvogodišnja Milica. Uljuljkuje kraj sebe deveto unuče, kada se oglasi plačom. Treći Branislavov i Draganin sin, Vasilije. Šest kćerki.
-Starost stisla. Ljekova nema, već za pare, a para niotkud. Svu penziju, šezdesetak eura trebala bih za to dati. Od čega onda da živimo. Ko traga za mene. Naživjela se baba. Treba ovu đecu podignuti - kaže Milica.
Na Kosovu, odakle su izbjegli, ostala je kuća i pet ari okućnice. Milica je posljednja otišla, mislila neće dugo. U tome prođe šest dugih godina.
Snaha Dragana sjutra bi se, veli, vratila. Baba Milica ne smije. Strah se neki uvukao u starčke kosti.
-Ja vala, majko, bih, pa šta bilo da bilo -kaže Dragana, oslonjena na šporet. Dojadilo joj da smišlja svaki dan kako ni od čega tri obroka napraviti za dvanaestoro.
Prvi put je Branislav za sedam godina ovih dana pošao od vrata do vrata da moli za pomoć. Iz lokalne uprave interventno opredijelili malo novca za paket osnovnih namirnica. Mnogo je, na žalost, kažu, Branislavovog društva...
U Beranama je raseljenika i izbjeglica više nego u svim gradovima u okruženju. Oko tri hiljade. Zbog blizine Kosova i, vjerovatno, makar podsvjesne nade da bi se mogli možda jednom vratiti. Uslovi u kojima žive, iz godine u godinu, sve su teži. Brojne humanitarane organizacije napustile su ovaj grad. Pomoći odavno više uopšte nema. Ni boce ulja, ni zrna kafe... Većina ,ipak, i dalje tako tavori, i nerado priča o povratku. Gostoprimstvo domaćeg stanovništva s početka rata, polako je nestalo. Zabavili se Beranci sopstvenom nemaštinom.
-Razumijemo da nije lako ni ovdašnjem stanovništvu. Ali je potrebno da neko makar čuje za naše muke i uslove u kojima žive raseljenici, koji su ostali bez ikakve podrške. Jedino nas još predstavnici UNHCR obiđu i povremeno pomognu -pričaju Bulatovići.
Predsjednik raseljeničkog Udruženja ''Patrija'' sa sjedištem u Beranama Mićo Marjanović kaže da mu je poznata teška situacija u kojoj se nalaze Bulatovići.
-To je armija koju treba nahraniti. Ipak, i u boljim uslovima ljudi planiraju porodicu, a ne u ovakvim u kojima mi živimo - priča Marjanović, koji stanuje u istom naselju.
Marjanović je iz Bosne i Hercegovine i ukazuje na činjenicu da je čitava jedna generacija djece rođena ili odrasla u izbjeglištvu.
-Bili smo mladi kada smo došli iz Bosne početkom rata. Djeca su nam bila mala. Sada su to odrasli i formirani ljudi, stigli do studija. Ni ne pamte odakle su. Mislim da je populacija djece rođene i odrasle u izbjegličkim kampovima, dosta brojna, i da je to posebna socijalna priča - kaže Marjanović.
REPUBLIKA