U beransko izbjegličko naselje Rudeš porodica Ranić došla je iz Hrvatske prije jedanaest godina. Radojica Ranić tada je bio jedanaestogodišnji dječak. U Beranama je pošao u peti razred i tu je dovršio osnovnu školu, a zatim i srednju, automehaničarsku. Položio je potom vozački ispit, ali umjesto vozačke dozvole dali su mu potvrdu. Dobijanje dozvole ne dozvoljavaju crnogorski propisi.
Radojica nema ni zdravstvenu knjižicu. Ne može dobiti ni radnu, jer mu izbjeglički status ni to ne omogućava.
I VJENČANJE PROBLEM: Oženio se prije tri mjeseca i sa suprugom Marinom planira da ostane u Crnoj Gori. I opet problemi. Marina želi da uzme muževljevo prezime, ali ne može zato što je državljanka Crne Gore a on Hrvatske. «I vjenčanje je problem, jer ja sam sa statusom izbjeglice i ovdje u Beranama nemam boravište», objašnjava Radojica.
Boravak u Crnoj Gori od deset i više godina zakonski je uslov koji mora biti ispunjen da bi neka osoba mogla da konkuriše za crnogorsko državljanstvo. Izbjeglištvo u Crnoj Gori to ne podrazumijeva. Izbjeglicama koje žive u njoj Crna Gora, pravno gledano, nije boravište. Tako piše i u Ranićevom rješenju kojim ga Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore obavještava da je njegov zahtjev za dobijanje državljanstva odbijen.
Ranić nekoliko godina povremeno radi kod beranskih privatnika «na crno», jer bez «papira» ne može da se legalno prijavi. U izbjegličkoj baraci sa njim živi i njegov brat. Otac i majka povremeno dođu iz Hrvatske. Oni su se prije dvije godine vratili na svoje imanje. «Imamo dosta zemlje u Hrvatskoj, ali posao za mene i suprugu tamo ne bih mogao naći», kaže Radojica.
Pored zvanično evidentiranih osamnaest i po hiljada raseljenih lica sa Kosova, u Crnoj Gori je i više od sedam hiljada izbjeglica iz Bosne i Hrvatske. Neki od njih su u Crnoj Gori i punih četrnaest godina. Njihovi problemi posebno se iskomplikuju kada odluče da ovdje ostanu.
Izbjeglički status je nepremostiva prepreka za svih sedam hiljada državljana Bosne i Hercegovine i Hrvatske koji su trenutno u Crnoj Gori, kaže predsjednik njihovog Udruženja Patrija Mićo Marjanović: «Samo u Beranama živi ih više od pet stotina. Mislim da bi država Crna Gora morala što skorije da za njih nađe neko rešenja».
I Marjanović je stanovnik naselja Rudeš. Sa suprugom i dvije kćeri živi u stanu od četrdeset kvadratnih metara koji su sagradili strani humanitarci.
«Ova je kućica još i dobra, jer je od čvrstog materijala. Zima je velika nevolja za one u drvenim kućama», priča Marjanović.
Marjanović je rođenjem u Beranama stekao pravo na crnogorsko državljanstvo. Ostatak njegove porodice nije – bosanski su državljani. Da je nekim slučajem u svom rodnom kraju imao neku imovinu, onda bi mu se supruga i kćeri mogle prijaviti sa tom adresom i danas bi imale status državljana Crne Gore. Ovako, čekaju bolja vremena. A budućnost svi planiraju u Crnoj Gori.
«Petnaest godina je veliki period. Mnogo izbjeglica je tu izrodilo po dvoje, troje, petoro djece. Oni koji su došli kao djeca danas nisu u stanju ni da se ožene, ni da se udaju, ni da se zaposle», kaže Marjanović.
On procjenjuje da se više od hiljadu djece sa statusom izbjeglica nalazi u Crnoj Gori i u njoj su se rodili: «Ni oni nemaju pravo na državljanstvo».
Marjanović pri tome ističe odličnu saradnju Udruženja sa Crnogorskim komesarijatom za raseljena i izbjegla lica. Sadašnji razgovori o rješavanju problema izbjeglica i jedan sastanak sa crnogorskim predsjednikom Filipom Vujanovićem ohrabrili su Marjanovića da će se pronaći konačno rješenje do 2008.
«I zaključak predsjednika Republike i naš bio je da za dvije godine sve izbjeglice koje se nalaze na teritoriji Crne Gore steknu pravo da podnesu zahtjev da budu njeni državljani “, kaže Marjanović.
ŽELJA - OSTATI U CRNOJ GORI: Marjanović kaže da bi većina od oko sedam hiljada državljana Bosne i Hercegovine i Hrvatske, koji se sada nalaze u Crnoj Gori, željela da u njoj i ostane.
Komesar vladinog Komesarijata za raseljena i izbjegla lica Željko Šofranac kaže za Monitor da se tom pitanju u cijelom regionu poklanja velika pažnja. Sarajevska deklaracija je definisala zajedničku matricu po kojoj bi se regulisao odnos država prema izbjeglicama. Šofranac smatra da se samo na nivou regiona i može prići nalaženju pravog rješenja. «Hrvatska je napravila tehnički problem zbog kojeg će zadati rok - kraj ove godine sigurno biti prolongiran do kraja iduće», kaže on.
Šofranac kaže da je konačno rješenje integrisanja izbjeglica u crnogorsko društvo povezano i sa budućim državnim statusom Crne Gore. «Vjerujem da bi se u nezavisnoj državi sve lakše rješavalo. U svakom slučaju, zajedno sa potrebama tih lica moraju se uvažavati specifičnosti Crne Gore», kaže Šofranac.
A specifičnost bračnog para iz beranskog izbjegličkog naselja Rudeš je što se silom prilika ne preziva Ranić, već osamnaestogodišnja Marina još nosi djevojačko prezime Šćekić.
«Crna Gora je moja zemlja i mjesto mog življenja i tu planiramo da ostanemo», kaže Marina. «I ja želim, ako bude moguće, da ostanemo ovdje“, potvrđuje i njen suprug Radojica.
Radojica se jedva i sjeća djetinjstva provedenog u selu Knezovljani, u hrvatskoj opštini Kostajnica. Njegovo dječaštvo i momkovanje proteklo je u Beranama. Marina i Radojica žele da im se tu i djeca rode.
MONITOR
Radojica nema ni zdravstvenu knjižicu. Ne može dobiti ni radnu, jer mu izbjeglički status ni to ne omogućava.
I VJENČANJE PROBLEM: Oženio se prije tri mjeseca i sa suprugom Marinom planira da ostane u Crnoj Gori. I opet problemi. Marina želi da uzme muževljevo prezime, ali ne može zato što je državljanka Crne Gore a on Hrvatske. «I vjenčanje je problem, jer ja sam sa statusom izbjeglice i ovdje u Beranama nemam boravište», objašnjava Radojica.
Boravak u Crnoj Gori od deset i više godina zakonski je uslov koji mora biti ispunjen da bi neka osoba mogla da konkuriše za crnogorsko državljanstvo. Izbjeglištvo u Crnoj Gori to ne podrazumijeva. Izbjeglicama koje žive u njoj Crna Gora, pravno gledano, nije boravište. Tako piše i u Ranićevom rješenju kojim ga Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore obavještava da je njegov zahtjev za dobijanje državljanstva odbijen.
Ranić nekoliko godina povremeno radi kod beranskih privatnika «na crno», jer bez «papira» ne može da se legalno prijavi. U izbjegličkoj baraci sa njim živi i njegov brat. Otac i majka povremeno dođu iz Hrvatske. Oni su se prije dvije godine vratili na svoje imanje. «Imamo dosta zemlje u Hrvatskoj, ali posao za mene i suprugu tamo ne bih mogao naći», kaže Radojica.
Pored zvanično evidentiranih osamnaest i po hiljada raseljenih lica sa Kosova, u Crnoj Gori je i više od sedam hiljada izbjeglica iz Bosne i Hrvatske. Neki od njih su u Crnoj Gori i punih četrnaest godina. Njihovi problemi posebno se iskomplikuju kada odluče da ovdje ostanu.
Izbjeglički status je nepremostiva prepreka za svih sedam hiljada državljana Bosne i Hercegovine i Hrvatske koji su trenutno u Crnoj Gori, kaže predsjednik njihovog Udruženja Patrija Mićo Marjanović: «Samo u Beranama živi ih više od pet stotina. Mislim da bi država Crna Gora morala što skorije da za njih nađe neko rešenja».
I Marjanović je stanovnik naselja Rudeš. Sa suprugom i dvije kćeri živi u stanu od četrdeset kvadratnih metara koji su sagradili strani humanitarci.
«Ova je kućica još i dobra, jer je od čvrstog materijala. Zima je velika nevolja za one u drvenim kućama», priča Marjanović.
Marjanović je rođenjem u Beranama stekao pravo na crnogorsko državljanstvo. Ostatak njegove porodice nije – bosanski su državljani. Da je nekim slučajem u svom rodnom kraju imao neku imovinu, onda bi mu se supruga i kćeri mogle prijaviti sa tom adresom i danas bi imale status državljana Crne Gore. Ovako, čekaju bolja vremena. A budućnost svi planiraju u Crnoj Gori.
«Petnaest godina je veliki period. Mnogo izbjeglica je tu izrodilo po dvoje, troje, petoro djece. Oni koji su došli kao djeca danas nisu u stanju ni da se ožene, ni da se udaju, ni da se zaposle», kaže Marjanović.
On procjenjuje da se više od hiljadu djece sa statusom izbjeglica nalazi u Crnoj Gori i u njoj su se rodili: «Ni oni nemaju pravo na državljanstvo».
Marjanović pri tome ističe odličnu saradnju Udruženja sa Crnogorskim komesarijatom za raseljena i izbjegla lica. Sadašnji razgovori o rješavanju problema izbjeglica i jedan sastanak sa crnogorskim predsjednikom Filipom Vujanovićem ohrabrili su Marjanovića da će se pronaći konačno rješenje do 2008.
«I zaključak predsjednika Republike i naš bio je da za dvije godine sve izbjeglice koje se nalaze na teritoriji Crne Gore steknu pravo da podnesu zahtjev da budu njeni državljani “, kaže Marjanović.
ŽELJA - OSTATI U CRNOJ GORI: Marjanović kaže da bi većina od oko sedam hiljada državljana Bosne i Hercegovine i Hrvatske, koji se sada nalaze u Crnoj Gori, željela da u njoj i ostane.
Komesar vladinog Komesarijata za raseljena i izbjegla lica Željko Šofranac kaže za Monitor da se tom pitanju u cijelom regionu poklanja velika pažnja. Sarajevska deklaracija je definisala zajedničku matricu po kojoj bi se regulisao odnos država prema izbjeglicama. Šofranac smatra da se samo na nivou regiona i može prići nalaženju pravog rješenja. «Hrvatska je napravila tehnički problem zbog kojeg će zadati rok - kraj ove godine sigurno biti prolongiran do kraja iduće», kaže on.
Šofranac kaže da je konačno rješenje integrisanja izbjeglica u crnogorsko društvo povezano i sa budućim državnim statusom Crne Gore. «Vjerujem da bi se u nezavisnoj državi sve lakše rješavalo. U svakom slučaju, zajedno sa potrebama tih lica moraju se uvažavati specifičnosti Crne Gore», kaže Šofranac.
A specifičnost bračnog para iz beranskog izbjegličkog naselja Rudeš je što se silom prilika ne preziva Ranić, već osamnaestogodišnja Marina još nosi djevojačko prezime Šćekić.
«Crna Gora je moja zemlja i mjesto mog življenja i tu planiramo da ostanemo», kaže Marina. «I ja želim, ako bude moguće, da ostanemo ovdje“, potvrđuje i njen suprug Radojica.
Radojica se jedva i sjeća djetinjstva provedenog u selu Knezovljani, u hrvatskoj opštini Kostajnica. Njegovo dječaštvo i momkovanje proteklo je u Beranama. Marina i Radojica žele da im se tu i djeca rode.
MONITOR
No comments:
Post a Comment