Naš narod ima izreku: “Život je nekom majka, a nekom maćeha”. Ali, svi dobro znamo da osim crnog i bijelog ima i bezbroj nijansi sivog. Naš život u velikoj mjeri zavisi od nas samih, jer kao svjesna bića imamo moć da direktno utičemo na njega. Najjači, sa čvrstom voljom i vjerom u sebe znaju da pobijede lošu sreću, odnosno da pretvore crno u bijelo. Međutim, sudbina ponekad zna da bude toliko zla da je nemoguće bilo šta promijeniti. To najbolje zna Damir Latić. Zapravo ne zna, jer mu je uskraćeno i pravo da razmišlja o sebi i svom životu. A možda je tako i bolje, jer lišen razuma, oslobođen je patnje.
Damir se rodio kao zdravo dijete prije 27 godina u selu Lagatori nadomak Berana. Sa šest mjeseci, po riječima Selma Latića, njegovog oca, teško se razbolio. Imao je visoku temperaturu koju nijesu mogli danima da spuste, da bi odmah poslije toga zaradio meningitis (upalu mozga), a ubrzo su ljekari konstatovali i cerebralnu paralizu - sjeća se Selmo.
- Moj sin je ostao nepokretan. Nikad nije progovorio, a tijelo mu se nepravilno i nepotpuno razvilo, odnosno zakržljalo. Damir ima 27 godina, a nije u stanju čak ni da sjedi bez nečije pomoći, sa suzama priča njegov otac.
Kako mu ni organi nijesu kao kod drugih ljudi, po Selmovim riječima, on ne može normalno da jede i vari čvrstu i jaku hranu. Zbog jednolične i slabe ishrane Damir je konstantno malokrvan i mora da prima krv.
- Prije tri mjeseca Damir je primio pet flaša krvi, ali i to za njega predstavlja problem s obzirom na to u kakvom su stanju njegove vene. Po čitavih pet-šest sati on prima jednu flašu krvi. Nedavno je primio još dvije flaše. Do krvi smo teško dolazili, dok nijesmo upoznali Sonju Krivčević i njene saradnice iz organizacije “Kolo srpskih sestara”. Oni su stupili u kontakt sa dobrovoljnim davaocima krvi i transfuzionim centrom u Beranama. Hvala svima koji su dali krv i tako pomogli mom sinu. Posebno se zahvaljujem Zoranu Markoviću, Duku Šekularcu i Vlajku Labudoviću, koji su nam uvijek izašli u susret. Puno nam je pomogao i Budo Ivanović, šef transfuzionog centra, zatim ljekari Faka Hadrović i Biljana Ralević, kao i ostali članovi medicinskog osoblja beranske bolnice - ispričao je Latić.
Damir je na nivou djeteta predškolskog uzrasta, kaže njegov otac. U stanju je da prepozna ljude, da se obraduje njihovoj posjeti ili poklonu. Kao i svako dijete, Damir obožava da gleda crtane filmove.
- Damirov osmijeh, kada me vidi, vrijedi sav novac ovog svijeta. To treba doživjeti. Riječima se njegova sreća ne može opisati - ispričala nam je Sonja Krivčević.
Pomoć kola srpskih sestara
Brigu o Damiru vodili su Selmo i njegova supruga, koja se nedavno teško razboljela, tako da je sav teret pao na Selma. Žive teško, niko ne radi, a jedini izvor prihoda je tzv. tuđa njega, koja iznosi 50 eura, a troškovi života sa dva bolesnika u kući su, po Selmovim riječima, ogromni.
- Damiru su potrebne pelene, koje nijesmo bili u mogućnosti da kupimo, dok nijesmo stupili u kontakt sa “Kolom srpskih sestara”, koje nam od tad redovno nabavlja stvari potrebne za održavanje Damirove higijene. Ove dobre žene su uspjele da od Pravoslavne međunarodne organizacije dobiju 60 kokošaka, koje su nam poklonili, kao i hranu za njih, za tri mjeseca - rekao je Latić.
DAN
Damir se rodio kao zdravo dijete prije 27 godina u selu Lagatori nadomak Berana. Sa šest mjeseci, po riječima Selma Latića, njegovog oca, teško se razbolio. Imao je visoku temperaturu koju nijesu mogli danima da spuste, da bi odmah poslije toga zaradio meningitis (upalu mozga), a ubrzo su ljekari konstatovali i cerebralnu paralizu - sjeća se Selmo.
- Moj sin je ostao nepokretan. Nikad nije progovorio, a tijelo mu se nepravilno i nepotpuno razvilo, odnosno zakržljalo. Damir ima 27 godina, a nije u stanju čak ni da sjedi bez nečije pomoći, sa suzama priča njegov otac.
Kako mu ni organi nijesu kao kod drugih ljudi, po Selmovim riječima, on ne može normalno da jede i vari čvrstu i jaku hranu. Zbog jednolične i slabe ishrane Damir je konstantno malokrvan i mora da prima krv.
- Prije tri mjeseca Damir je primio pet flaša krvi, ali i to za njega predstavlja problem s obzirom na to u kakvom su stanju njegove vene. Po čitavih pet-šest sati on prima jednu flašu krvi. Nedavno je primio još dvije flaše. Do krvi smo teško dolazili, dok nijesmo upoznali Sonju Krivčević i njene saradnice iz organizacije “Kolo srpskih sestara”. Oni su stupili u kontakt sa dobrovoljnim davaocima krvi i transfuzionim centrom u Beranama. Hvala svima koji su dali krv i tako pomogli mom sinu. Posebno se zahvaljujem Zoranu Markoviću, Duku Šekularcu i Vlajku Labudoviću, koji su nam uvijek izašli u susret. Puno nam je pomogao i Budo Ivanović, šef transfuzionog centra, zatim ljekari Faka Hadrović i Biljana Ralević, kao i ostali članovi medicinskog osoblja beranske bolnice - ispričao je Latić.
Damir je na nivou djeteta predškolskog uzrasta, kaže njegov otac. U stanju je da prepozna ljude, da se obraduje njihovoj posjeti ili poklonu. Kao i svako dijete, Damir obožava da gleda crtane filmove.
- Damirov osmijeh, kada me vidi, vrijedi sav novac ovog svijeta. To treba doživjeti. Riječima se njegova sreća ne može opisati - ispričala nam je Sonja Krivčević.
Pomoć kola srpskih sestara
Brigu o Damiru vodili su Selmo i njegova supruga, koja se nedavno teško razboljela, tako da je sav teret pao na Selma. Žive teško, niko ne radi, a jedini izvor prihoda je tzv. tuđa njega, koja iznosi 50 eura, a troškovi života sa dva bolesnika u kući su, po Selmovim riječima, ogromni.
- Damiru su potrebne pelene, koje nijesmo bili u mogućnosti da kupimo, dok nijesmo stupili u kontakt sa “Kolom srpskih sestara”, koje nam od tad redovno nabavlja stvari potrebne za održavanje Damirove higijene. Ove dobre žene su uspjele da od Pravoslavne međunarodne organizacije dobiju 60 kokošaka, koje su nam poklonili, kao i hranu za njih, za tri mjeseca - rekao je Latić.
DAN
No comments:
Post a Comment