Eto to smo mi! Mi Balkanci, ljudi bez tolerancije, sa dugim, dužim od praistorije, pamćenjem. Mi sa Balkanskog poluostrva se uopšte ne razlikujemo, bez obzira na boju kose, očiju, na jezik koji (ne)razumijemo, na shvatanja koja su nam nejasna, na toleranciju koju neposjedujemo, na, na... Priča sa neobičnim uvodom, ako je na ovim našim prostorima išta više neobično počinje iz Berana gdje je u srijedu odigrama prvenstvena utakmica trećeg ranga domaćeg šampionata. Igrali su komšije iz Berana i Rožaja. Ko preči, ili tačnije ko bliži? Niti ko preči niti ko bliži, pa opet mnogo balkanskog primitivizma u susretu koji je trebao biti samo fudbalska utakmica dveju, po kvalitetu skromnih ekipa. I kada se takve ekipe sastanu na zelenom pravougaoniku neće biti ništa spektakularno, ali...
Igru smo opisivali u izvještajima, no igru oko utakmice nijesmo do kraja prezentirali balkanskoj javnosti. Možda i griješimo što čitaoce zamaramo svakdnevnicom koju najbolje poznajemo. Okupilo se na gradskom stadionu preko 5000 duša. Došli da vide i navijaju i ništa čudno, da je to navijanje bilo sportsko u potpunosti. Skandirali su navijači Beranama, Srbiji, nosili zastave klupske, srpske, trobojke, one sa ocilima, u vazduh podizali tri prsta, pa šta? Ništa. Sve je to regularno i u granicama svakodnevnice, slično uostalom kao u prvoj utakmici u Rožajama kada su domaći navijači klicali svojem gradu, klubu, podizali dva prsta u znak pobjede, ali... nije korektno “klati Turke” u Beranama ili “ kititi vrbe Srbima” u gradu 30 kilometara istočnije. Ako su Beranci Srbi i neka su, ono nijesu Rožajci Turci i te mlade momke ne treba poistovećivati sa Anadolcima, Seldžucima..., ili bilo kojim Azijatima. Fudbaleri Ibra su prije svega sportisti, zatim muhamedanci iz Crne Gore kojima je najveći grijeh što u Turskoj imaju nekog od rodbine, ili možda to, što za razliku od komšija iz Berana idu u džamiju. Nije bilo lijepo čuti poklike “Stritbojsa” o klanju Turaka, ali se i mnogo toga lijepog moglo vidjeti u srijedu na centralnoj manifestaciji proljeća u gradu podno Jasikovca. Prije svega gest gradonačelnika Berana Relje Jovančevića nakon pomenute utakmice. Uvidjevši da se igrači Ibra, bez nekog ozbiljnijeg razloga plaše da napuste teren stadina pod Bogavskim brdom, sašao je iz publike i zajedno sa predsjednikom kluba domaćina Sašom Pešićem pošao do gostujućih igrača, porazgovarao i pomogao da prevaziđu pretjerani strah i bezbjedno pođu do svlačionica. Pomogli su mu u namjeri i igrači Berana. Zagrlili su se i zajedno ušli u tunel. Za pohvalu gest gradonačelnika, za pohvalu gest predsjednika, domaćih igrača..., ali nije pohvalna naježenost domaćih navijača i do komičnosti strašljivost Rožajaca. Nijesu navijači ugrožavali bezbjednost igrača Ibra do te mjere da su ovi izgledali kao jagnjad u toru okruženom vukovima. Nijesu Rožajci imali razloga za komediju pa iako je pao i neki predmet u njihovoj blizini. Nijesu bili ugroženi da bi se tako prestrašeno ponašali. No, i to smo mi Balkanci, oboljeli od sindroma većine. Balkanskog sindroma kontrasta koji se reflektuje silinom kući i kukavičlukom do suza na strani. Često i bez valjanog razloga.
Znamo da je u Rožajama bilo ružno, ali znamo da je i bilo duvanja istine. Vidjeli smo sve što se dešavalo u Beranama, pretpostavljamo da će balon od pumpanja pući. A sve je to bila fudbalska utakmica komšija i prijatelja koja se igrala u nepovoljnim okolnostima i trenutku. Sve rečeno je sitnica od koje mi Balkanci smišljamo afere. Zaraženi smo balkanskim sindromom straha, nemoći, sile, plača, glume, kukavičluka, domaćeg terena i silnosti... Sindromom kojim tražimo zavojevača i komandanta, tutora i silnika. Jednostavno bolesni smo! Bolesni su i Srbi i Turci i Crnogorci i muhamedanci i katolici i pravoslavci. Balkanski sindrom ne bira. Prenosi se kao kuga.
DAN
Igru smo opisivali u izvještajima, no igru oko utakmice nijesmo do kraja prezentirali balkanskoj javnosti. Možda i griješimo što čitaoce zamaramo svakdnevnicom koju najbolje poznajemo. Okupilo se na gradskom stadionu preko 5000 duša. Došli da vide i navijaju i ništa čudno, da je to navijanje bilo sportsko u potpunosti. Skandirali su navijači Beranama, Srbiji, nosili zastave klupske, srpske, trobojke, one sa ocilima, u vazduh podizali tri prsta, pa šta? Ništa. Sve je to regularno i u granicama svakodnevnice, slično uostalom kao u prvoj utakmici u Rožajama kada su domaći navijači klicali svojem gradu, klubu, podizali dva prsta u znak pobjede, ali... nije korektno “klati Turke” u Beranama ili “ kititi vrbe Srbima” u gradu 30 kilometara istočnije. Ako su Beranci Srbi i neka su, ono nijesu Rožajci Turci i te mlade momke ne treba poistovećivati sa Anadolcima, Seldžucima..., ili bilo kojim Azijatima. Fudbaleri Ibra su prije svega sportisti, zatim muhamedanci iz Crne Gore kojima je najveći grijeh što u Turskoj imaju nekog od rodbine, ili možda to, što za razliku od komšija iz Berana idu u džamiju. Nije bilo lijepo čuti poklike “Stritbojsa” o klanju Turaka, ali se i mnogo toga lijepog moglo vidjeti u srijedu na centralnoj manifestaciji proljeća u gradu podno Jasikovca. Prije svega gest gradonačelnika Berana Relje Jovančevića nakon pomenute utakmice. Uvidjevši da se igrači Ibra, bez nekog ozbiljnijeg razloga plaše da napuste teren stadina pod Bogavskim brdom, sašao je iz publike i zajedno sa predsjednikom kluba domaćina Sašom Pešićem pošao do gostujućih igrača, porazgovarao i pomogao da prevaziđu pretjerani strah i bezbjedno pođu do svlačionica. Pomogli su mu u namjeri i igrači Berana. Zagrlili su se i zajedno ušli u tunel. Za pohvalu gest gradonačelnika, za pohvalu gest predsjednika, domaćih igrača..., ali nije pohvalna naježenost domaćih navijača i do komičnosti strašljivost Rožajaca. Nijesu navijači ugrožavali bezbjednost igrača Ibra do te mjere da su ovi izgledali kao jagnjad u toru okruženom vukovima. Nijesu Rožajci imali razloga za komediju pa iako je pao i neki predmet u njihovoj blizini. Nijesu bili ugroženi da bi se tako prestrašeno ponašali. No, i to smo mi Balkanci, oboljeli od sindroma većine. Balkanskog sindroma kontrasta koji se reflektuje silinom kući i kukavičlukom do suza na strani. Često i bez valjanog razloga.
Znamo da je u Rožajama bilo ružno, ali znamo da je i bilo duvanja istine. Vidjeli smo sve što se dešavalo u Beranama, pretpostavljamo da će balon od pumpanja pući. A sve je to bila fudbalska utakmica komšija i prijatelja koja se igrala u nepovoljnim okolnostima i trenutku. Sve rečeno je sitnica od koje mi Balkanci smišljamo afere. Zaraženi smo balkanskim sindromom straha, nemoći, sile, plača, glume, kukavičluka, domaćeg terena i silnosti... Sindromom kojim tražimo zavojevača i komandanta, tutora i silnika. Jednostavno bolesni smo! Bolesni su i Srbi i Turci i Crnogorci i muhamedanci i katolici i pravoslavci. Balkanski sindrom ne bira. Prenosi se kao kuga.
DAN
1 comment:
Ma mi smo svi zajedno jedna velika divlja stoka.
Post a Comment