U Andrijevici, pored magistralnog puta koji vodi prema Plavu, na obalama Zlorečice, živi i radi sa svojom šestočlanom porodicom jedan od najpoznatijih stolara u Vasojevićima, pa i šire, Božo Radivojević. Koga god pitate, svako će vam reći: “Božo je najbolji majstor kojeg znamo”. I zaista je tako. Trebalo bi mnogo, mnogo kamiona da bi se pretovarilo sve ono što je ovaj vrijedni čovjek napravio od drveta i metala, a da uz to nikada nije imao reklamacije za bilo koji od svojih proizvoda. Te njegove rukotvorine danas ispunjavaju mnoga domaćinstva, ne samo u andrijevičkoj opštini, nego širom Crne Gore i Srbije, pa i mnogo dalje.
Božo ne voli da se fotografiše za novine, ne voli takve reklame jer, kako kaže, “njegovi proizvodi su njegova najbolja reklama”. Htjeli su da pišu o njemu mnogi novinari, ali je on to uvijek odbijao. Ali, ipak, pristao je da malo porazgovaramo za “Dan” , jer ovaj list često kupuje i najviše ga čita.
- Rođen sam 1954. godine, u selu Gračanici kod Andrijevice. Moj otac, Miličko, bio je poznati stolar i inovator. Odrastao sam uz njega, pomagao mu u radu i tako zavolio mašine i drvo. Sjećam se, bio sam đak osnovne škole, kada sam napravio drvena kolica sa pravim drvenim točkom, sastavljenim od više djelova. U osmom razredu, po šemi iz knjige, napravio sam elektromotor, koji se i danas čuva u školi na Murini - istakao je Radivojević.
Božo je završio srednju mašinsku školu i zaposlio se u andrijevičkoj fabrici “Termovent”. Radio je nekoliko godina, ali zbog nesporazuma sa rukovodstvom fabrike i načina kako se u njoj poslovalo, odlučio je da napusti društveni sektor.
- Kupio sam plac u Andrijevici, počeo da gradim kuću, a usput da osposobljavam svoju radionicu. Sve sam radio sam, nabavljao sam metalne profile iz Peći, Priboja i Prijepolja, kupovao elektro motore, sam konstruisao, sklapao i stavljao u pogon svoje mašine. Napravio sam dihtaricu, koja obavlja više operacija, frezer, strug za drvo i strug za metal, stonu bušilicu i mnoštvo drugog sitnijeg alata, neophodnog da bi se mogao baviti ovim poslom. Kasnije sam napravio gater i sistem za odvođenje strugotine. Tu sam vremenski utrošio više od pola godine, jer sam radio sve, praktično, sam. U međuvremenu sam konstruisao i osposobio za rad desetine mlinova za žito. Mnogi od njih i danas uspješno rade, pretvarajući kukuruz u brašno - naglašava Radivojević.
Kada je opremio radionicu Božo je polako počeo da osvaja tržište.
- U početku sam uglavnom radio kace i stolariju, vrata, prozore, lamperiju i patose, a kasnije namještaj, kuhinjske elemente i stepeništa. U čitavom poslu jedino mi je pomogla supruga Nada. Ubrzo sam se pročuo, ljudi su čekali i po pola godine da dođu na red, jer nijesu htjeli da traže drugog majstora. Registrovao sam privatno preduzeće, koje je radilo punih deset godina, ali kada sam bio u najboljoj životnoj snazi, obolio sam od srca i morao sam otići u penziju, koja sada iznosi 70 eura - ističe Radivojević.
Ovom vrijednom čovjeku bolest je teško pala, ali je, ipak, nastavio da radi u onim granicama, u kojima mu to zdravstveno stanje dozvoljava, jer jednostavno ne može da podnese da bude beskoristan.
- Čovjek da bi se bavio ovim poslom mora da ima veliku volju, da poznaje drvo, da zaviri u svaku njegovu poru, jer i ono ima dušu i pruža otpor kada se sa njim postupa kako ne treba. Kad mu se prilagodite, ono postaje pitomo i toplo. Morate imati sluha da ga obradite, a uz sve to potreban je i dobar alat, a naročito oštar, čemu ja posvećuje veliku pažnju. Čovjek mora biti posebno skoncentrisan i priseban, jer rad na ovim mašinama je veoma opasan. Za čas možete ostati bez prstiju ili ruke, ako nijeste dovoljno pažljivi - pojašnjava najpoznatiji stolar u Vasojevićima, dodajući da nikada nije bio korisnik nikakvog kredita.
- Uvijek sam se oslanjao na samog sebe. Nuđeno mi je više puta da budem član ove ili one partije. Uvijek sam to odbijao. Mene je interesovao samo rad. To je najbolja stranka. Ne volim ucjene, podmićivanja. Volim slobodno mišljenje svakog pojedinca. Sa svojih deset prstiju uspio sam da napravim kuću, promijenim četiri auta, školujem četvoro djece i stvorim sve uslove za život, koji su potrebni jednom domaćinstvu - zaključuje Radivojević.
Inače, Božo radi i obradu metala na strugu, varilačke poslove, a najviše voli da inovira ili, kako kaže, da nauči mašinu da lakše obavlja određeni posao. On je zaista pravi univerzalac, jer nema skoro ni jednog posla da ga on istinski ne poznaje.
Očevim stopama
Božov sin, Željko, učenik je trećeg razreda Elektro škole u Beranama, a svoje slobodno vrijeme provodi uz oca.
- Volim mašine, sam sam napravio mini kombinirku za drvo i mali cirkular sa trofaznim motorom. Kopiram svog oca, ali ponekad ga prosto iznenadim nekom od mojih inovacija - naglašava Željko.
I zaista, sa puno divljenja gledali smo kako Željkove vješte ruke provlače drvene daščice kroz mašinu, koji su proizvod njegove mašte i sposobnosti. On je pravi primjer genetskog koda u porodici Radivojević.
Miličkova hidroelektrana
Miličko Radivojević, Božov otac, bio je čuveni majstor. Bavio se mnogim zanatima, a naročito stolarskim. Poslije Drugog svjetskog rata sagradio je u Gračanici, kraj svoje kuće, vodenicu i pilanu na vodeni pogon, u čijem se sastavu nalazila i stolarska radionica, a 1950. godine napravio je mini hidroelektranu. Koristio je vodu sa obližnjeg vrela, koju je akumulirao, a potom odvodio kanalom dužine 200 metara. Nabavio je dinamo mašinu od 24 volta, turbinu, a sve ostalo napravio od drveta. Prečnik turbina bio je 1.200 mm, pad vode iznosio je 20 metara. Napravio je konusnu kacu sa posebnom regulacijom lopatice, da se voda otvori i zatvori na turbini, odnosno da se centrala pusti u pogon ili zaustavi njen rad. Centrala je osvjetljavala dvije kuće, poslovni prostor pilane, stolarsku radionicu i vodenicu. Ugašena je 1963. godine, kada je Gračanica dobila struju.
DAN
Božo ne voli da se fotografiše za novine, ne voli takve reklame jer, kako kaže, “njegovi proizvodi su njegova najbolja reklama”. Htjeli su da pišu o njemu mnogi novinari, ali je on to uvijek odbijao. Ali, ipak, pristao je da malo porazgovaramo za “Dan” , jer ovaj list često kupuje i najviše ga čita.
- Rođen sam 1954. godine, u selu Gračanici kod Andrijevice. Moj otac, Miličko, bio je poznati stolar i inovator. Odrastao sam uz njega, pomagao mu u radu i tako zavolio mašine i drvo. Sjećam se, bio sam đak osnovne škole, kada sam napravio drvena kolica sa pravim drvenim točkom, sastavljenim od više djelova. U osmom razredu, po šemi iz knjige, napravio sam elektromotor, koji se i danas čuva u školi na Murini - istakao je Radivojević.
Božo je završio srednju mašinsku školu i zaposlio se u andrijevičkoj fabrici “Termovent”. Radio je nekoliko godina, ali zbog nesporazuma sa rukovodstvom fabrike i načina kako se u njoj poslovalo, odlučio je da napusti društveni sektor.
- Kupio sam plac u Andrijevici, počeo da gradim kuću, a usput da osposobljavam svoju radionicu. Sve sam radio sam, nabavljao sam metalne profile iz Peći, Priboja i Prijepolja, kupovao elektro motore, sam konstruisao, sklapao i stavljao u pogon svoje mašine. Napravio sam dihtaricu, koja obavlja više operacija, frezer, strug za drvo i strug za metal, stonu bušilicu i mnoštvo drugog sitnijeg alata, neophodnog da bi se mogao baviti ovim poslom. Kasnije sam napravio gater i sistem za odvođenje strugotine. Tu sam vremenski utrošio više od pola godine, jer sam radio sve, praktično, sam. U međuvremenu sam konstruisao i osposobio za rad desetine mlinova za žito. Mnogi od njih i danas uspješno rade, pretvarajući kukuruz u brašno - naglašava Radivojević.
Kada je opremio radionicu Božo je polako počeo da osvaja tržište.
- U početku sam uglavnom radio kace i stolariju, vrata, prozore, lamperiju i patose, a kasnije namještaj, kuhinjske elemente i stepeništa. U čitavom poslu jedino mi je pomogla supruga Nada. Ubrzo sam se pročuo, ljudi su čekali i po pola godine da dođu na red, jer nijesu htjeli da traže drugog majstora. Registrovao sam privatno preduzeće, koje je radilo punih deset godina, ali kada sam bio u najboljoj životnoj snazi, obolio sam od srca i morao sam otići u penziju, koja sada iznosi 70 eura - ističe Radivojević.
Ovom vrijednom čovjeku bolest je teško pala, ali je, ipak, nastavio da radi u onim granicama, u kojima mu to zdravstveno stanje dozvoljava, jer jednostavno ne može da podnese da bude beskoristan.
- Čovjek da bi se bavio ovim poslom mora da ima veliku volju, da poznaje drvo, da zaviri u svaku njegovu poru, jer i ono ima dušu i pruža otpor kada se sa njim postupa kako ne treba. Kad mu se prilagodite, ono postaje pitomo i toplo. Morate imati sluha da ga obradite, a uz sve to potreban je i dobar alat, a naročito oštar, čemu ja posvećuje veliku pažnju. Čovjek mora biti posebno skoncentrisan i priseban, jer rad na ovim mašinama je veoma opasan. Za čas možete ostati bez prstiju ili ruke, ako nijeste dovoljno pažljivi - pojašnjava najpoznatiji stolar u Vasojevićima, dodajući da nikada nije bio korisnik nikakvog kredita.
- Uvijek sam se oslanjao na samog sebe. Nuđeno mi je više puta da budem član ove ili one partije. Uvijek sam to odbijao. Mene je interesovao samo rad. To je najbolja stranka. Ne volim ucjene, podmićivanja. Volim slobodno mišljenje svakog pojedinca. Sa svojih deset prstiju uspio sam da napravim kuću, promijenim četiri auta, školujem četvoro djece i stvorim sve uslove za život, koji su potrebni jednom domaćinstvu - zaključuje Radivojević.
Inače, Božo radi i obradu metala na strugu, varilačke poslove, a najviše voli da inovira ili, kako kaže, da nauči mašinu da lakše obavlja određeni posao. On je zaista pravi univerzalac, jer nema skoro ni jednog posla da ga on istinski ne poznaje.
Očevim stopama
Božov sin, Željko, učenik je trećeg razreda Elektro škole u Beranama, a svoje slobodno vrijeme provodi uz oca.
- Volim mašine, sam sam napravio mini kombinirku za drvo i mali cirkular sa trofaznim motorom. Kopiram svog oca, ali ponekad ga prosto iznenadim nekom od mojih inovacija - naglašava Željko.
I zaista, sa puno divljenja gledali smo kako Željkove vješte ruke provlače drvene daščice kroz mašinu, koji su proizvod njegove mašte i sposobnosti. On je pravi primjer genetskog koda u porodici Radivojević.
Miličkova hidroelektrana
Miličko Radivojević, Božov otac, bio je čuveni majstor. Bavio se mnogim zanatima, a naročito stolarskim. Poslije Drugog svjetskog rata sagradio je u Gračanici, kraj svoje kuće, vodenicu i pilanu na vodeni pogon, u čijem se sastavu nalazila i stolarska radionica, a 1950. godine napravio je mini hidroelektranu. Koristio je vodu sa obližnjeg vrela, koju je akumulirao, a potom odvodio kanalom dužine 200 metara. Nabavio je dinamo mašinu od 24 volta, turbinu, a sve ostalo napravio od drveta. Prečnik turbina bio je 1.200 mm, pad vode iznosio je 20 metara. Napravio je konusnu kacu sa posebnom regulacijom lopatice, da se voda otvori i zatvori na turbini, odnosno da se centrala pusti u pogon ili zaustavi njen rad. Centrala je osvjetljavala dvije kuće, poslovni prostor pilane, stolarsku radionicu i vodenicu. Ugašena je 1963. godine, kada je Gračanica dobila struju.
DAN
No comments:
Post a Comment