Šezdesetpetogodišnji Miloš Radovanić i njegova supruga Stojanka, zajedno su sa ostalim nealbanskim življem 1999. godine pred albanskim terorom napustili Peć. Tada je i počelo stalno seljenje njihove porodice iz jednog u drugi grad u potrazi za, kako kažu, iole pristojnim životom.
Sa Milošem i Stojankom su krenula i njihova već odrasla djece. Prva stanica porodice Radovanić bilo je selo Vinicka u blizini Berana. Tu su se zadržali nekoliko mjeseci, a onda im je rođak na korišćenje ustupio kuću u obližnjem selu Donja Ržanica.
Berane je, objašnjava Miloš, prilično siromašna opština u kojoj jednostavno nije bilo budućnosti za njega i njegovu porodicu. Tražili su posao, kucali na mnoga vrata, ali bezuspješno. U jednom trenutku u kući ih je bili sedamnaestoro, među kojima priličan broj djece, i to gladne.
“Zajednica” više nije mogla da opstane. Svi su posebno pokušavali da prehrane svoje porodice. Svako je otišao na svoju stranu, trbuhom za kruhom. - Rođak nas je nazvao jednog dana i rekao da mu je potrebna kuća i da se moramo iseliti. Put nas je doveo ovdje, u Podgoricu – sjeća se Miloš.
Radovanići su našli jeftin stan u Donjoj Gorici i tu pokušali da organizuju život. I niska cijena kirije bila je previsoka za 50 eura koliko prima Miloš, kao vrstu naknade za izgubljeni posao na Kosovu, ili možda izgubljeni život. Smiješno je, kaže, što taj novac ne može da podigne ovdje u Podgorici, nego za njega mora da ide u Prijepolje, tako da pola sume ode na prevoz, a od ostatka njih dvoje treba da žive do sljedećeg mjeseca.
Nemaština ih je potom dovela u jednosobni stan najstarijeg sina, koji živi sa suprugom i šestoro djece. Miloš i dalje traži posao, ali ga svuda, kaže, odbijaju zbog starosti.
U zgradi na Vrelima Ribničkim, izgrađenoj za izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, Miloš je primijetio stan u kojem niko nije živio. Tražio je od nadležnih institucija dozvolu da se Stojanka i on usele, objašnjavajući im situaciju u kojoj se nalaze, ali to nije urodilo plodom, pa je Miloš bukvalno provalio unutra. Ovdje supruga i on žive već neko vrijeme, bez ikakvih problema. Ali i pored činjenice da niko ne pokušava da ih iseli iz stana, Miloš i dalje uporno piše pisma tražeći da se legalizuje njegov boravak u ovoj zgradi. Odgovora još nema, a on se sjeća svoje velike kuće u Peći i ona četiri hektara zemlje pored nje...
DAN
Sa Milošem i Stojankom su krenula i njihova već odrasla djece. Prva stanica porodice Radovanić bilo je selo Vinicka u blizini Berana. Tu su se zadržali nekoliko mjeseci, a onda im je rođak na korišćenje ustupio kuću u obližnjem selu Donja Ržanica.
Berane je, objašnjava Miloš, prilično siromašna opština u kojoj jednostavno nije bilo budućnosti za njega i njegovu porodicu. Tražili su posao, kucali na mnoga vrata, ali bezuspješno. U jednom trenutku u kući ih je bili sedamnaestoro, među kojima priličan broj djece, i to gladne.
“Zajednica” više nije mogla da opstane. Svi su posebno pokušavali da prehrane svoje porodice. Svako je otišao na svoju stranu, trbuhom za kruhom. - Rođak nas je nazvao jednog dana i rekao da mu je potrebna kuća i da se moramo iseliti. Put nas je doveo ovdje, u Podgoricu – sjeća se Miloš.
Radovanići su našli jeftin stan u Donjoj Gorici i tu pokušali da organizuju život. I niska cijena kirije bila je previsoka za 50 eura koliko prima Miloš, kao vrstu naknade za izgubljeni posao na Kosovu, ili možda izgubljeni život. Smiješno je, kaže, što taj novac ne može da podigne ovdje u Podgorici, nego za njega mora da ide u Prijepolje, tako da pola sume ode na prevoz, a od ostatka njih dvoje treba da žive do sljedećeg mjeseca.
Nemaština ih je potom dovela u jednosobni stan najstarijeg sina, koji živi sa suprugom i šestoro djece. Miloš i dalje traži posao, ali ga svuda, kaže, odbijaju zbog starosti.
U zgradi na Vrelima Ribničkim, izgrađenoj za izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, Miloš je primijetio stan u kojem niko nije živio. Tražio je od nadležnih institucija dozvolu da se Stojanka i on usele, objašnjavajući im situaciju u kojoj se nalaze, ali to nije urodilo plodom, pa je Miloš bukvalno provalio unutra. Ovdje supruga i on žive već neko vrijeme, bez ikakvih problema. Ali i pored činjenice da niko ne pokušava da ih iseli iz stana, Miloš i dalje uporno piše pisma tražeći da se legalizuje njegov boravak u ovoj zgradi. Odgovora još nema, a on se sjeća svoje velike kuće u Peći i ona četiri hektara zemlje pored nje...
DAN
No comments:
Post a Comment