Dragana Rajova Maslovarić iz Božića kod Andrijevice, jedna je od rijetkih Crnogorki, a možda i jedina u posljednje vrijeme, koja je u porodici “zamijenila” brata, a roditeljima sina, i to u uniformi.
Dragana je jedna od rijetkih djevojaka koja je čvrstom voljom savladala “gvozdenu”, vojnu Bileću, i stala rame uz rame sa muškim kolegama, danas na granici sa Albanijom, u karauli.
Kao prvo dijete, bila je miljenica u porodici i prva radost roditeljima, ali ne zadugo, jer je dobila još tri sestre.
Sudbina je htjela da se u Rajovoj kući rađaju ženska djeca, a tradicija je, makar na tom području Crne Gore, nalagala da svaka porodica ima muškog potomka - sina nasljednika. Raju se to, kao i mnogim familijama, nije desilo.
I nije Rajo, priča Dragana, makar ne javno pred kćerkama, pokazivao patnju što nije imao sina. Naprotiv, okruženje ga je znalo kao vrlo odgovornog oca koji je čitav svoj radni vijek posvetio mezimicama, njihovom pravilnom, tradicionalnom vaspitanju i školovanju.
Čim se zadjevojčila Dragana je, kaže, uvidjela da mora, kao najstarije dijete, preuzeti ulogu koja bi, da je bilo drugačije, pripadala njenom bratu. Kako bi najbolje dokazala da može nositi breme muške glave u porodici, odlučila je da se prijavi u vojsku, obuče uniformu i, koliko toliko, ublaži čežnju roditelja za sinom.
- Čim sam završila srednju školu, bez znanja ukućana, počela sam da se interesujem mogu li djevojke, kako i gdje da se prijave da služe vojsku. Otišla sam u Berane u Vojni odsjek, prijavila se i mom zahtjevu je udovoljeno. Upućena sam da služim vojsku u Školi rezervnih oficira u Bileći koja je, između ostalog, bila prepoznatljiva i po tome što je jedino nju na prostorima SFRJ priznavala Vojna akademija Sovjetskog Saveza, naravno zbog oštrih kriterijuma - priča Dragana.
Ne znajući šta je čeka, ponosno je rekla ocu da ide u vojsku što je bio šok i za njega i za ostale u kući. Dragana je tada, ipak, kaže, primijetila da je “tati puno srce”.
- Otac je priredio neviđen, opšti ispraćaj i 1984. godine otišla sam na služenje vojnog roka - priča Dragana, prisjećajući se gvozdene discipline u Bosni, nastave za oficire i obuke ravnopravne sa muškarcima, a posebno usiljenih marševa Bileća-Gacko na 140 kilometara.
- Bile su to muke neviđene, nema dana kada nijesam poželjela da mi se nešto desi. Bilo je momenata kada sam, i po cijeni da odem na vojni sud, htjela da napustim sve, ali kako to da uradim, da tatu razočaram - prisjeća se Dragana, koja je iz vojske izašla sa činom potporučnika u rezervi.
Danas je rezervni kapetan i pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore. Zvanje i priroda posla ovoj svojevrsnoj Virdžini iz Božića ne dozvoljavaju da otkriva više detalja.
- Dobrovoljno sam konkurisala za službu u Ministarstvu unutrašnjih poslova, gdje radim više od pet godina - kazala je Dragana koja je, takođe na svoj zahtjev, postala i pripadnik granične policije i to ne u gradu. Već godinama veoma odgovorno službuje u jednoj od najudaljenijih planinskih kasarni na granici sa Albanijom. Kolege sa posla kažu da kao nijedan momak svoje obaveze izvršava časno i onako kako to služba nalaže.
Dragana ni poslije očeve smrti, prije tri godine, nije zapustila ni brojne obaveze u kući i na porodičnom imanju. Naravno, pomažu joj majka i sestre. Domaćinstvo, kažu, ne smije da trpi zato što nema muške ruke. Preuzimajući ulogu muške glave u porodici, Dragana u Božićima pravi novu kuću, čija je gradnja pri kraju.
Pored toga, skromno imanje svake godine je obrađeno kako treba, radovi u bašti, kosidba, berba voća i pečenje rakije u kući Dragane Rajove Maslovarić ne izostaju.
VIJESTI
Dragana je jedna od rijetkih djevojaka koja je čvrstom voljom savladala “gvozdenu”, vojnu Bileću, i stala rame uz rame sa muškim kolegama, danas na granici sa Albanijom, u karauli.
Kao prvo dijete, bila je miljenica u porodici i prva radost roditeljima, ali ne zadugo, jer je dobila još tri sestre.
Sudbina je htjela da se u Rajovoj kući rađaju ženska djeca, a tradicija je, makar na tom području Crne Gore, nalagala da svaka porodica ima muškog potomka - sina nasljednika. Raju se to, kao i mnogim familijama, nije desilo.
I nije Rajo, priča Dragana, makar ne javno pred kćerkama, pokazivao patnju što nije imao sina. Naprotiv, okruženje ga je znalo kao vrlo odgovornog oca koji je čitav svoj radni vijek posvetio mezimicama, njihovom pravilnom, tradicionalnom vaspitanju i školovanju.
Čim se zadjevojčila Dragana je, kaže, uvidjela da mora, kao najstarije dijete, preuzeti ulogu koja bi, da je bilo drugačije, pripadala njenom bratu. Kako bi najbolje dokazala da može nositi breme muške glave u porodici, odlučila je da se prijavi u vojsku, obuče uniformu i, koliko toliko, ublaži čežnju roditelja za sinom.
- Čim sam završila srednju školu, bez znanja ukućana, počela sam da se interesujem mogu li djevojke, kako i gdje da se prijave da služe vojsku. Otišla sam u Berane u Vojni odsjek, prijavila se i mom zahtjevu je udovoljeno. Upućena sam da služim vojsku u Školi rezervnih oficira u Bileći koja je, između ostalog, bila prepoznatljiva i po tome što je jedino nju na prostorima SFRJ priznavala Vojna akademija Sovjetskog Saveza, naravno zbog oštrih kriterijuma - priča Dragana.
Ne znajući šta je čeka, ponosno je rekla ocu da ide u vojsku što je bio šok i za njega i za ostale u kući. Dragana je tada, ipak, kaže, primijetila da je “tati puno srce”.
- Otac je priredio neviđen, opšti ispraćaj i 1984. godine otišla sam na služenje vojnog roka - priča Dragana, prisjećajući se gvozdene discipline u Bosni, nastave za oficire i obuke ravnopravne sa muškarcima, a posebno usiljenih marševa Bileća-Gacko na 140 kilometara.
- Bile su to muke neviđene, nema dana kada nijesam poželjela da mi se nešto desi. Bilo je momenata kada sam, i po cijeni da odem na vojni sud, htjela da napustim sve, ali kako to da uradim, da tatu razočaram - prisjeća se Dragana, koja je iz vojske izašla sa činom potporučnika u rezervi.
Danas je rezervni kapetan i pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore. Zvanje i priroda posla ovoj svojevrsnoj Virdžini iz Božića ne dozvoljavaju da otkriva više detalja.
- Dobrovoljno sam konkurisala za službu u Ministarstvu unutrašnjih poslova, gdje radim više od pet godina - kazala je Dragana koja je, takođe na svoj zahtjev, postala i pripadnik granične policije i to ne u gradu. Već godinama veoma odgovorno službuje u jednoj od najudaljenijih planinskih kasarni na granici sa Albanijom. Kolege sa posla kažu da kao nijedan momak svoje obaveze izvršava časno i onako kako to služba nalaže.
Dragana ni poslije očeve smrti, prije tri godine, nije zapustila ni brojne obaveze u kući i na porodičnom imanju. Naravno, pomažu joj majka i sestre. Domaćinstvo, kažu, ne smije da trpi zato što nema muške ruke. Preuzimajući ulogu muške glave u porodici, Dragana u Božićima pravi novu kuću, čija je gradnja pri kraju.
Pored toga, skromno imanje svake godine je obrađeno kako treba, radovi u bašti, kosidba, berba voća i pečenje rakije u kući Dragane Rajove Maslovarić ne izostaju.
VIJESTI
No comments:
Post a Comment