7.8.06

Unučad plaču zbog praznih stomaka

Džibrani Redžep (75) poput svojih komšija Srba, morao je tokom svih dešavanja na Kosovu bježati glavom bez obzira kako bi spasio sebe i svoju porodicu. Kako kaže, ostavio je prelijepu dvospratnu kuću u rodnom selu Vitina kod Gnjilana i deset ari zemlje, gdje je imao sve što je bilo potrebno da prehrani svoju mnogočlanu porodicu.
- Porodičnu tradiciju pletenja korpi i sita za brašno od pruća sam nastavio i na taj način dolazio do dodatnih prihoda u izdržavanju svoje familije. Živjelo se solidno i nije bilo problema zato što smo Romi, ali đavo ne miruje tako da smo morali sjesti na jedan traktor i ostaviti sve kako bi živu glavu spasavali - kazuje Džibrani.
Prema njegovim riječima, stigli su do Rožaja, odakle su putem neizvjesnosti nastavili do Berana, koje je, ispostavilo se, bila njihova krajnja destinacija.
- Više ne želim ni da se sjetim kakve smo muke pretppjeli i kako smo skoro uvijek bili više gladni nego siti. Onda smo u romskom naselju Talum, u Beranama, pored Lima skelpali jednu “udžericu” od dasaka misleći da smo prebrodili najteže, navodi Džibrani, i sa suzama u očima pominje iznenadnu smrt sina Bejtuša ( 35), zbog izliva krvi na mozak.
- Pomagao mi je u pravljenju korpi i bio desna ruka. Tuga pritisla i rana na srcu velika, ali ostade da se brinem o snahi Hesmi i šestoro unučadi. Nije lako, ali šta da se radi. Djeca sve jedno drugom do uveta i traže da jedu, a ne znaju da nema - vidno brižan kazuje Džibrani, dodajući kako ima još tri sina i dvije kćerke.
- Drugi sin Femija je u Beogradu, treći Ekrem u Splitu, a četvrti Mustafa kod Tuzle. Jedna kćerka je zasnovala porodicu u Nišu, a druga, Aldiza, u Podujevu. Svi se nekako snađoše i samo ja sa snahom i unučadima jedva sastavljam kraj sa krajem. Dešava se danima da nemamo šta da jedemo osim što pijemo vodu - kaže Džibrani, dodajući kako više zbog oronulog zdravlja ne može da radi .
- Operisan sam i teško se krećem. Ipak, ponekad odem do Bijelog Polja ili Rožaja gdje dobijem po neki euro. Ne prosim ali se ljudi smiluju kad me vide i daju milostinju. Čekaju me da se vratim na Talum moja unučad da im makar hljeba donesem. Njihova ispružena ruka me tjera da sve ovo izdržim. Često me budi njihov plač zbog gladi ali nijesam u stanju da im pomognem - ističe Džibrani, dodajući kako očekuje neku pomoć makar za djecu ili da snaha Hesma dobije neki posao.
Na kraju Džibrani kaže da nikad u školu išao nije i da ne zna da piše i čita.
- Jedino umijem svoje ime i prezime da napišem - kaže Redžep Džibrani.
DAN

No comments: