7.8.06

Život protkan bolom

Da život piše najtužnije romane potvrđuje i sudbina Snežane Simić (57), raseljenog lica sa Kosova i Metohije, koja je teški bolesnik, a živi bez i jednog centa primanja. Najviše joj pomaže Kolo srpskih sestara iz Berana. Simićeva je do 1999. godine živjela u Vitini, da bi nakon NATO bombardovanja SRJ napustila rodni grad i kao raseljenik došla u Crnu Goru. Preživjela je moždani udar i tri operacije, a trenutno je na hemoterapiji zbog koje u Podgoricu mora da dolazi svakih dvadeset dana.
Prema riječima Simićeve, najveći problem joj je neuhranjenost i konstantno nizak hemoglobin, zbog čega ima teškoća za vrijeme hemoterapije. Kaže da to nije ni čudo, jer živi samo od onog što joj obezbijedi Kolo srpskih sestara.
- Dešavalo se da odem u Podgoricu kako bi primila hemo terapiju, a hemoglobin mi je 2,4. Kako se terapija ne može primiti ako je hemoglobin niži od 4, pronašla sam način kako da ga “vještački podignem”. Skuvam litar kakaoa i popijem, nakon čega se hemoglobin podigne i počnem da primam terapiju - kaže Simićeva.
Kao štićenik Kola srpskih sestara dobila je stan u zgradi “Njemačka kuća”, čiju je izgradnju finansirala Humanitarna organizacija “Help”.
Preživljava od pomoći koju dobija od iste organizacije, a s vremena na vrijeme obraća se i drugim humanitarnim organizacijama, kako nikom nebi dosadila.
- Osim Boga, nikog nemam. Bila sam jedinica, a roditelji su mi umrli. Nemam plate, ni penzije. Preživljavam od pomoći Kola srpskih sestara, koje mi obezbjeđuje brašno, ulje, makarone i higijenske pakete. To mi je i svakodnevna ishrana. Tijesto i makarone. U Crnoj Gori ne mogu da riješim svoj status, a Srbija za to prebacuje lopticu na Crnu Goru. Meni treba da imam samo 50 eura mjesečne pomoći, kako bih mogla da platim struju i pojačam ishranu pred primanje hemoterapije. Centar za socijalni rad mi pomaže u liječenju tako što mi obezbijede prevoz autom do Podgorice, ali kažu da ne mogu da mi pomognu oko regulisanja materijalnog obezbjeđenja - navodi Simićeva.
Ona je lice bez stalnog mjesta boravka, ličnih primanja. Kao raseljeno lice životarila je, jer se to nemože nazvati životom, kaže u Podgorici i Kolektivnom centru u Plavu, odakle je prebačena u Berane. U Plavu je preživjela moždani udar. Posljednja operacija obavljena joj je u aprilu, kada joj je odstranjena lijeva dojka. Prije toga, operacije od iste bolesti obavljene su joj na usnama i grlu.
DAN

1 comment:

Anonymous said...

Joj..Pomozimo ovoj zeni!