Kada je 13. oktobra 2004. godine u požaru koji je zahvatio baraku u Raseljeničkom naselju na Rudešu kod Berana život izgubio trogodišnji Aleksandar Mališić, čitav život njegove porodice nestao je u plamenu. Samohrana majka Rajka i djeca Miloš ( 18), Željko (11) i Željka (11) ostali su bez sina i brata, krova nad glavom i oskudnog pokućstva. Postali su socijalni slučajevi, kao i prije tragedije, ali sa ranom za čitav život i slabom nadom da će im neko pomoći da se opet skuće.Nepune dvije godine nakon tragedije, četvoročlana Rajkina porodica ima dvosoban stan, koji je, kao socijalni slučaj dobila u stambenoj zgradi “Njemačka kuća” koju je finansirala Humanitarna organizacija “ Help”. Rajka radi u Osnovnoj školi “Radomir Mitrović” kao čistačica. Najstariji sin Miloš, ove godine je završio srednju školu, dok su blizanci Željko i Željka učenici osnovne škole.
Stan im je skromno opremljen. Komšije su im raseljenici sa Kosova i Metohije. Većinom starije osobe, pa se glasovi Željka i Željke čuju hodnicima zgrade razbijajući na taj način raseljeničku tugu i tragediju svoje porodice.
Rajka kaže da se u stan, koji joj je dodijelila SO Berane, preselila 9. januara, a da ga je opremila zahvaljujući pomoći humanih ljudi, humanitarnih organizacija, Crvenog krsta, Centra za socijalni rad, škole u kojoj radi, lokalne samouprave.
- Sada nam je već dobro. Radim i primam platu od 95 eura. Sa njom ne možemo da preživimo, ali sam do prije tri mjeseca honorarno radila u jednoj pekari i tako dopunjala porodični budžet. Tada sam slomila ruku i trenutno ne mogu da na taj način dodatno zarađujem, ali sam, nakon svega, ipak, zadovoljna kako živimo nakon svega što smo preživjeli - kaže Rajka.
Ona navodi da im je najbitnije da imaju krov nad glavom, a za ostalo će, kako kaže, lako. Ranije je dobijala i humanitarnu pomoć od organizacije “ Help”, koja je sada ukinuta zbog nedostatka novca i preusmjeravanja sve oskudnije pomoći prema onima kojima je potrebnija. Kaže da se nada da će završetkom školovanja i sin Miloš moći da nađe neki posao i da će porodica tada imati još bolje uslove za život. O trenutnim uslovima navodi da nijesu laki, posebno kada se primakne početak školske godine.
- Knjige, sveske, obuću i odjeću djeci kupujem na kredit. Na taj način ih opremim za školu, a onda tokom godine to otplatim. Jelovnik nam nije problem. Hranimo se onim što je najeftinije, a ne što je neophodno. Voće ne kupujemo, jer tako moramo. Osim duga od 100 eura za struju, nikome ne dugujem ništa, a čim mi se ruka oporavi i ponovo počnem da radim u pekari i to ću razdužiti. Prije mjesec dana Centar za socijalni rad me je pomogao sa 100 eura, a i jedno od djece će preko Centra na more. Kada se osvrnem na period od prije dvije godine, kada sam izgubila sina Aleksandra, obilježen je skoro izgubljenim osjećajem humanosti dobrih ljudi, koji su meni i djeci pomogli da prevaziđemo tragediju koja nas je zadesila - ističe Rajka.
Ona kaže da je period od tragičnog požara i gubitka djeteta obilježila rana koju neće preboljeti, ali i humanost ljudi, znanih i neznanih, učenika beranskih osnovnih škola koji su svojim prilozima pomagali svoje vršnjake, njenu maloljetnu djecu, koja će, takođe, ostati urezana u pamćenje tokom čitavog života. Zato se i ne žali i kaže “da je sada dobro i sa mjesečnom platom od 95 eura”. Brzo će joj se oporaviti polomljena ruka i ponovo će honorarno zarađivati u pekari.
DAN
Stan im je skromno opremljen. Komšije su im raseljenici sa Kosova i Metohije. Većinom starije osobe, pa se glasovi Željka i Željke čuju hodnicima zgrade razbijajući na taj način raseljeničku tugu i tragediju svoje porodice.
Rajka kaže da se u stan, koji joj je dodijelila SO Berane, preselila 9. januara, a da ga je opremila zahvaljujući pomoći humanih ljudi, humanitarnih organizacija, Crvenog krsta, Centra za socijalni rad, škole u kojoj radi, lokalne samouprave.
- Sada nam je već dobro. Radim i primam platu od 95 eura. Sa njom ne možemo da preživimo, ali sam do prije tri mjeseca honorarno radila u jednoj pekari i tako dopunjala porodični budžet. Tada sam slomila ruku i trenutno ne mogu da na taj način dodatno zarađujem, ali sam, nakon svega, ipak, zadovoljna kako živimo nakon svega što smo preživjeli - kaže Rajka.
Ona navodi da im je najbitnije da imaju krov nad glavom, a za ostalo će, kako kaže, lako. Ranije je dobijala i humanitarnu pomoć od organizacije “ Help”, koja je sada ukinuta zbog nedostatka novca i preusmjeravanja sve oskudnije pomoći prema onima kojima je potrebnija. Kaže da se nada da će završetkom školovanja i sin Miloš moći da nađe neki posao i da će porodica tada imati još bolje uslove za život. O trenutnim uslovima navodi da nijesu laki, posebno kada se primakne početak školske godine.
- Knjige, sveske, obuću i odjeću djeci kupujem na kredit. Na taj način ih opremim za školu, a onda tokom godine to otplatim. Jelovnik nam nije problem. Hranimo se onim što je najeftinije, a ne što je neophodno. Voće ne kupujemo, jer tako moramo. Osim duga od 100 eura za struju, nikome ne dugujem ništa, a čim mi se ruka oporavi i ponovo počnem da radim u pekari i to ću razdužiti. Prije mjesec dana Centar za socijalni rad me je pomogao sa 100 eura, a i jedno od djece će preko Centra na more. Kada se osvrnem na period od prije dvije godine, kada sam izgubila sina Aleksandra, obilježen je skoro izgubljenim osjećajem humanosti dobrih ljudi, koji su meni i djeci pomogli da prevaziđemo tragediju koja nas je zadesila - ističe Rajka.
Ona kaže da je period od tragičnog požara i gubitka djeteta obilježila rana koju neće preboljeti, ali i humanost ljudi, znanih i neznanih, učenika beranskih osnovnih škola koji su svojim prilozima pomagali svoje vršnjake, njenu maloljetnu djecu, koja će, takođe, ostati urezana u pamćenje tokom čitavog života. Zato se i ne žali i kaže “da je sada dobro i sa mjesečnom platom od 95 eura”. Brzo će joj se oporaviti polomljena ruka i ponovo će honorarno zarađivati u pekari.
DAN
No comments:
Post a Comment