Kad god dođem u Berane, a dolazim često po novinarskom zadatku, svratim kod mog profesora i književnika Miloša Vulevića u Polimskoj broj 20. Vrata njegovog doma su uvijek otvorena za prijatelja i namjernika. Ne samo nama koji smo se bavili literaturnom, nego svima onima koji su voljeli knjigu.
Miloš Vulević bio mi je profesor književnosti u beranskoj gimnaziji. Njegova predavanja o literaturi i danas se pamte i prepričavaju. Bili su to pravi biseri iz književnosti. Kome je god on predavao zavolio je literaturu, ili je postao pisac. A iznjedrio je značajan broj stvaralaca koji su poznati u našoj zemlji. I poslije, tokom studija, a i danas, dolazim u njegov dom. On je, u stvari, bio i ostao ambasador literature, knjige. Njegova supruga Beba prima nas široka srca, kuva kafu, donosi vasojevićku šljivovicu, toplo nam je u njihovoj kući. Profesor strpljiv, priča o novim pročitanim knjigama, stvaraocima. Uvijek puna kuća, jedni odlaze drugi dolaze, razgovara se. Tu su mladi stvaraoci, stariji pisci, studenti, ljubitelji literature. Uvijek je tu da pomogne, uputi, da posudi knjigu iz svoje biblioteke. Njegov dom je, praktično, više od 50 godina stjecište stvaralaca, u neku ruku postao Dom kulture. Bio je Miloš Vulević kućni prijatelj sa Mihailom Lalićem, Radovanom Zogovićem, Dušanom Kostićem, Ćamilom Sijerićem, akademikom Milosavom Babovićem, akademikom Miljanom Mojaševićem.
Kod njega i danas svraćaju, čuje se telefonom sa njima, šalju mu knjige sa posvetama, Radonja Vešović, Čedo Vuković, akademik Radomir Ivanović, Miladin Ćulafić, Radosav Stojanović, Dale Ćulafić, Dobrašin Jelić, Vukman Otašević, Ljubislav Milićević, i drugi. Poklanjaju mu pisci knjige, šalju poštom, on piše prikaze, eseje, osvrte na njihova djela, objavljuje u časopisima širom naše zemlje, govori o knjigama na književnim večerima. Jednom riječju, prati sve što se danas događa na književnom planu i u kulturi kod nas.
Kad sam god dolazio kod književnika Miloša Vulevića uvijek sam moju dušu ispunio novim nadahnućem. Nezaboravni su to razgovori sa njim o literaturi, o poziji. Prosto odete ispunjeni blaženstvom, željom da kupite knjigu o kojoj je Vulević pričao. U njemu je vatra koja se ne može objasniti, baš ona vatra o kojoj piše Branko Miljković. To je vatra duše, literature koja svijetli iznutra i zrači svojom toplinom i neposrednošću. Eto, takav je, trajan, nezamjeljiv književnik Miloš Vulević, za koga će vam svako u Beranam reći riječi hvala i poštovanja.
Život posvećen literaturi
Miloš Vulević je rođen 1929. godine u selu Trešnjevu kod Andrijevice. Završio je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, odsjek za rusku književnost i jezik i za jugoslovensku književnost. Tri decenije predavao je književnost u ivangradskoj (sada Berane) gimnaziji. Eseje i prikaze objavljuje u mnogim književnim časopisima i listovima. Objavio je knjigu eseja o pjesniku Dušanu Kostiću “Daljinama u pohode”, “Eseji”, te knjigu (susreta) sa Mihailom Lalićem pod naslovom “Lelejske česme Mihaila Lalića” i knjigu kratkih priča “Garančića gora”. Živi i stvara u Beranama.
DAN
Miloš Vulević bio mi je profesor književnosti u beranskoj gimnaziji. Njegova predavanja o literaturi i danas se pamte i prepričavaju. Bili su to pravi biseri iz književnosti. Kome je god on predavao zavolio je literaturu, ili je postao pisac. A iznjedrio je značajan broj stvaralaca koji su poznati u našoj zemlji. I poslije, tokom studija, a i danas, dolazim u njegov dom. On je, u stvari, bio i ostao ambasador literature, knjige. Njegova supruga Beba prima nas široka srca, kuva kafu, donosi vasojevićku šljivovicu, toplo nam je u njihovoj kući. Profesor strpljiv, priča o novim pročitanim knjigama, stvaraocima. Uvijek puna kuća, jedni odlaze drugi dolaze, razgovara se. Tu su mladi stvaraoci, stariji pisci, studenti, ljubitelji literature. Uvijek je tu da pomogne, uputi, da posudi knjigu iz svoje biblioteke. Njegov dom je, praktično, više od 50 godina stjecište stvaralaca, u neku ruku postao Dom kulture. Bio je Miloš Vulević kućni prijatelj sa Mihailom Lalićem, Radovanom Zogovićem, Dušanom Kostićem, Ćamilom Sijerićem, akademikom Milosavom Babovićem, akademikom Miljanom Mojaševićem.
Kod njega i danas svraćaju, čuje se telefonom sa njima, šalju mu knjige sa posvetama, Radonja Vešović, Čedo Vuković, akademik Radomir Ivanović, Miladin Ćulafić, Radosav Stojanović, Dale Ćulafić, Dobrašin Jelić, Vukman Otašević, Ljubislav Milićević, i drugi. Poklanjaju mu pisci knjige, šalju poštom, on piše prikaze, eseje, osvrte na njihova djela, objavljuje u časopisima širom naše zemlje, govori o knjigama na književnim večerima. Jednom riječju, prati sve što se danas događa na književnom planu i u kulturi kod nas.
Kad sam god dolazio kod književnika Miloša Vulevića uvijek sam moju dušu ispunio novim nadahnućem. Nezaboravni su to razgovori sa njim o literaturi, o poziji. Prosto odete ispunjeni blaženstvom, željom da kupite knjigu o kojoj je Vulević pričao. U njemu je vatra koja se ne može objasniti, baš ona vatra o kojoj piše Branko Miljković. To je vatra duše, literature koja svijetli iznutra i zrači svojom toplinom i neposrednošću. Eto, takav je, trajan, nezamjeljiv književnik Miloš Vulević, za koga će vam svako u Beranam reći riječi hvala i poštovanja.
Život posvećen literaturi
Miloš Vulević je rođen 1929. godine u selu Trešnjevu kod Andrijevice. Završio je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, odsjek za rusku književnost i jezik i za jugoslovensku književnost. Tri decenije predavao je književnost u ivangradskoj (sada Berane) gimnaziji. Eseje i prikaze objavljuje u mnogim književnim časopisima i listovima. Objavio je knjigu eseja o pjesniku Dušanu Kostiću “Daljinama u pohode”, “Eseji”, te knjigu (susreta) sa Mihailom Lalićem pod naslovom “Lelejske česme Mihaila Lalića” i knjigu kratkih priča “Garančića gora”. Živi i stvara u Beranama.
DAN
No comments:
Post a Comment