Grozdana Selimović (16) u željezničkoj nesreći na Bioču izgubila je tek rođenog sina a i sama je teško povrijeđena. Iz podgoričke bolnice izašla je juče i bolničkim kolima prevezena u Bar. Njena porodica već duže vremena boravi u Baru u gotovo nemogućim uslovima za život, smještena na livadi gdje se nalaze nekolike kamp prikolice. U jednoj od njih zatekli smo Grozdanu, dosta iscrpljenu i u šoku nakon nesreće.
- Bila sam kod nevjenčanog supruga Veselina u Beranama nekoliko dana, jer on nije htio da prizna dijete kao svoje, pa smo se dogovorili da se vratimo u Bar i da utvrđivanje očinstva obavimo u barskoj bolnici. Krenuli smo zajedno iz Bijelog Polja, bili u trećem vagonu, kad je došlo do nesreće. Ne sjećam se šta se sve dešavalo po ispadanju voza, ali znam da su me iz voza izvela dvojica policajaca. Veselin je pretrpio lakše povrede i iste noći se vratio u Berane. Ja sam teško povrijeđena, a dijete je, nažalost, preminulo - kaže ona.
Grozdana kaže da je imala želju da dijete bude sahranjeno u Podgorici na Čepurcima gdje su sahranjena i njena braća od tetke, ali Veselin to nije dozvolio, već je sina sahranio u Beranama bez prisustva njene rodbine.
- Nije dolazio da me posjećuje u bolnici, sve dok nije objavljeno da će biti isplaćena pomoć od 20.000 eura. U prisustvu jedne od doktorica ja sam, pošto sam nepismena, dala otisak prsta, što je izgleda za njega bilo dovoljno da uz pomoć zasad meni nepoznatih ljudi podigne tu pomoć. Tako sam ostala i bez djeteta i bez pomoći, nemoćna u ovoj hladnoj prikolici uz željezničke šine koje ovuda prolaze, da me voz svakodnevno podsjeća na nesreću.
U bolnici su joj, kaže, rekli da je bolje i da mora ići na kućno liječenje, a ona kaže da se bez pomoći i para ne može liječiti.
- Malo mu je bilo što me svakodnevno tukao, prijetio mi u bolnici, što mogu da potvrde i medicinske sestre Maja i Olja, već mi je uzeo i novac. Mora se neko naći da ispravi ovu grešku, jer ja bez te pomoći nemam uslova za život. Jednostavno sam prevarena. Neko mu je iz Socijalnog u Beranama pomogao, jer ja nijesam njegova vjenčana supruga, a osim toga, još uvijek sam i maloljetno lice, imam tek nešto više od 16 godina - priča Grozdana.
DAN
- Bila sam kod nevjenčanog supruga Veselina u Beranama nekoliko dana, jer on nije htio da prizna dijete kao svoje, pa smo se dogovorili da se vratimo u Bar i da utvrđivanje očinstva obavimo u barskoj bolnici. Krenuli smo zajedno iz Bijelog Polja, bili u trećem vagonu, kad je došlo do nesreće. Ne sjećam se šta se sve dešavalo po ispadanju voza, ali znam da su me iz voza izvela dvojica policajaca. Veselin je pretrpio lakše povrede i iste noći se vratio u Berane. Ja sam teško povrijeđena, a dijete je, nažalost, preminulo - kaže ona.
Grozdana kaže da je imala želju da dijete bude sahranjeno u Podgorici na Čepurcima gdje su sahranjena i njena braća od tetke, ali Veselin to nije dozvolio, već je sina sahranio u Beranama bez prisustva njene rodbine.
- Nije dolazio da me posjećuje u bolnici, sve dok nije objavljeno da će biti isplaćena pomoć od 20.000 eura. U prisustvu jedne od doktorica ja sam, pošto sam nepismena, dala otisak prsta, što je izgleda za njega bilo dovoljno da uz pomoć zasad meni nepoznatih ljudi podigne tu pomoć. Tako sam ostala i bez djeteta i bez pomoći, nemoćna u ovoj hladnoj prikolici uz željezničke šine koje ovuda prolaze, da me voz svakodnevno podsjeća na nesreću.
U bolnici su joj, kaže, rekli da je bolje i da mora ići na kućno liječenje, a ona kaže da se bez pomoći i para ne može liječiti.
- Malo mu je bilo što me svakodnevno tukao, prijetio mi u bolnici, što mogu da potvrde i medicinske sestre Maja i Olja, već mi je uzeo i novac. Mora se neko naći da ispravi ovu grešku, jer ja bez te pomoći nemam uslova za život. Jednostavno sam prevarena. Neko mu je iz Socijalnog u Beranama pomogao, jer ja nijesam njegova vjenčana supruga, a osim toga, još uvijek sam i maloljetno lice, imam tek nešto više od 16 godina - priča Grozdana.
DAN
Sudbine ljudske. Nije htio da prizna dijete ali rado je priznao 20000 eura.
ReplyDelete